Jutro je. Šest i nešto sitno. Hodam još relativno umjereno toplim ulicama svoga grada. Sasvim sama. Volim ponekad biti sama. Samoća jest destruktivna, ali kada je (samo) povremeno prisutna, mislim da može biti i konstruktivna. Izlazak sunca inspirirajuć je, koliko god čudno zvuči preko praznika dići/dizat se u pet sati ujutro. Kada sam sama, imam vremena za razmišljanje. S prijateljima, koliko god ja analizirala njihove postupke, ne razmišljam o stvarima o kojima bih razmišljala dok sam sama. Prilično je frustrirajuće kada dok je netko šutljiv i ne želi uvijek sa svima razgovarati, svi pomisle kako je tužan, nervozan ili nešto treće. To je glupo. Kao da smo svi komunikativni, kao da smo svi dobri sa svima. Je*eš dipolomaciju, ljudi smo od krvi i mesa, imamo svoje osjećaje i kada ti nešto ili netko ne paše jednostavno ne možeš ponašati se kao da je upravo suprotno. Nitko ne može sa svima biti dobar. Zapravo, može – naizgled. A to smrdi, zbilja smrdi. Goriš iznutra, bijes se nakuplja u tebi i što onda kada odjednom eksplodiraš? Odjednom se sva ta sapunica iz snova rasprsne i što ti ostane? Sram, sjeta, još veći bijes? Nastojim sve svima reći izravno, u lice. No opet tu do izražaja dolazi ranije spomenuta emocionalnost i empatija. Ponekad dok vidim kako se oni svi vesele dok se opijaju na igralištu navečer i važni su si, 'face'… ne znam, mogla bih im svašta reći. Ali ne želim. Neka. Ne želim uvijek ja biti ta koja 'uništava nečije veselje', god damn it. Shvatit će kasnije, no tad će biti prekasno. Smijat će se svojim glupostima, ali kao da će im to pomoći. Ne znam zašto smo mi ljudi tako autodestruktivni, zašto ne(dovoljno) brinemo o svom zdravlju. Uvijek govorimo 'da, to će se baš meni dogoditi' ili 'koga briga, o tome ću kasnije razmišljati'. Opet smrad. Smrad straha, smrad nemogućnosti kontrole samog sebe, smrad nečeg sasvim stotog. Onda opet kažem sama sebi 'od sutra'. Što ako sutra ne postoji? Što ako se sutra ne probudim? Mislim da se to trebam/o upitati.
Najbolje moguće rješenje je ono najteže. Suočiti se s vlastitim manama, s vlastitim strahovima, s vlastitim požudama. Budimo hrabri. Slažem se da svaki dan trebamo koristiti kao da nam je posljednji, ali smatram da svatko treba razmišljati i o svojoj budućnosti.





Ne znam što me spopalo za ovakav post dan prije nego što idem na more, dan poslije najdivnijeg dana ovog ljeta s tri prekrasne osobe. Ne znam, ali morala sam svoja razmišljanja iznijeti ovdje, na blogu. Eto, opet se ne znam kontrolirati :D

P.S.
Hvala svima koji su mi uputili lijepe riječi proteklih par dana.
Zbilja vas volim. Uživajte ovih tjedan dana, idućih mjesec i po', zapravo.
I'll be back ;)